14.novembar ili Dan dijabetičara te davne1976. godine mojoj porodici verovatno nije bio poznat. Poznato im je bilo samo to da je par dana posle mog drugog rođendana, preležanih ovčjih boginja i jake upale grla tim lekara dao dijagnozu da bolujem od dijabetesa Tipa 1.
Želela sam da ovaj tekst uputim svima vama zdravima i onima koji imaju nekoga obolelog od dijabetesa u svojoj bližoj porodici, među prijateljima i šire.
Prvo ko god da je u pitanju budite mu ogromna psiholška podrška, ma koliko vam to bilo teško.
Drugo, daleko od toga da dijabetes nije bolest, ali ja ga zovem stanje jer je nevidljiv, a tu je.
Tako su, tako reći pre pola veka mojim roditeljima pomogli lekari KBC Rebro Zagreb, bolnice iz bivše zajedničke domovine, kojima smo i danas zahvalni na nesebičnoj podršci, savetima i zajedničkoj borbi da ja budem ono što sam danas.
Kako su mi pomagali? Tako što sam dva puta godišnje bila u bolnici na kontroli, do polaska u srednju školu i dok su drugi bili na raspustu ja sam moj raspust provodila na desetodnevnom boravku u bolnici. Sada kada bolje razmislim naučili sam da se kroz život treba boriti. Jer pored nas Cukrića ( „cukrići“ na italijanskom reči zucchero što znači šećer) tamo sam se nagledala raznih endokrinoloških poremećaja koji su bili vidljivi za razliku od mog i za koje nije bilo trajnog i efikasnog leka.
Bila sam među prvima u nekadašnjoj zemlji na kojoj su primenili insulinsko penkalo za ubrizgavanje insulina. Do tada moja majka je sterilisala špriceve u šerpi (primitivni sterilizator), a kasnije su se pojavili plastični špricevi.
Toliko o počecima. A sada konkretno kako sam ja da kažem uspela da to moje stanje držim pod kontrolom.
Pravilo je ma koliko vam zakazane kontrole bile dosadne i mukotrpne da je lekar – endokrinolog jedini merodavan da vam da terapiju i posavetuje vas šta treba da činite.
Drugo, a možda i najvažnije imajte čvrstu želju da živite normalan život, jer životni vek dijabetičara, tako su nam barem rekli, je isti kao i kod zdravih ljudi, pod uslovom da nema prateća oboljenja.
Ako je vaše dete obolelo nemojte ga izolovati od ostalog sveta. Fizička aktivnost mu je neophodna, a što se tiče ishrane o tome ću vam pisati u drugom članku.
Kada bude školarac ili student može proći kroz faze učestalih hiperglikemija (povišen nivo glukoze u krvi), ne zbog loše ishrane ili konzumiranja hrane koja mu nije dozvoljena, već isključivo zbog hormona stresa koje se izlučuju pred razne vrste provera znanja. Ne bi loše bilo proveriti i ketonska tela u urinu pomoću test tračica.
I kao rezime ovih kratkih crtica o dijabetesu evo ko sam ja danas i u kakvom sam stanju.
Uskoro punim pola veka života, 48 godina dijabetičar. Završila fakultet, posle fakulteta višu školu. Supruga i majka, sada dvadesetogodišnje ćerke koju sam na svet donela prirodnim putem i sa normalnom težinom mojom i njenom. Obično majke porode carski rezom, a bebe budu između 4.5 i 5.0 kg. Vesna je imala 2.8 kg jer sam ja bila u strogoj samodisciplini.
Te 2002. počela sam da nosim insulinsku pumpu koja zapravo imitira pankreas i koja je tada bila najsavremenije oružje u borbi protiv dijabetesa. Negde 2010. godine odabrana sam da za klinička ispitivanja nosim senzor za kontinuirano merenje glukoze, a koji sada redovno nosim oko 4 godine. Senzor se aplicira na telo i preko insulinske pumpe na svakih 5 munuta možete očitati vrednost glukoze u krvi. Takođe, podatke sa pumpe možete prebaciti na kompjuteri pratiti mnoge parametre vašeg šećera u prethodnom periodu. Te dve sprave mi iskreno od svega najviše smetaju jer su mi opasač oko trbuha i stvaraju tvrdo potkožno tkivo usled učestalog apliciranja kao i alergijske reakcije, tehničke problem pri odevanju, sedenju…, ali izbora nema jer su gotovo savršene.
Posledica, o kojima čujete svakodnevno u svim medijima i koje vam stalno lebde nad glavom za sada nemam u većoj meri. Iskreno valjda se mi “slatki” toga najviše i plašimo. Usput istraživanja kažu da dijabetičar dnevno ima 60 puta više misli od zdravog čoveka. To je sigurno tačno, pa bi mogli pomisliti da će nam prvo mozak pregoreti.
Ali nije tako.
Ja kao dugogodišnji oboleli nosim naočare male dioptrije, minus odavno (kao i tata i mama), plus jer nisam više premlada. Imam vidljivih kapilara po nogama (mama kaže to je familijarno), proteinuriju nemam, to znači da bubrezi dobro rade. Jedino što me napadaju su autoimune popratne bolesti, ali ih za sad držim pod kontolom.
Čuvajte se noćnih hipoglikemija, to me je dva tri puta skoro koštalo života. Proverite šećer pre spavanja, ako mislite da nije pod kontrolom obezbedite alarm da vas probudi malo pre kritičnog vremena. Uglavnom me je budio neki instinkt, ali to nemojte uzimati za pravilo.
Posle toga očekuje vas težak dan jer posle niskog sledi visok šećer, organizam sam sebe štiti, pa se potrudite ishranom, insulinom i aktivnošću da se dovedete u normalno stanje.
Čim budete imali neki unutrašnji nemir, koga niste ni svesni ne očekujte dobru regulaciju.
Potrudite se ali stvarno da budete fizički vrlo aktivni i da ishranu držite pod kontrolom.
Mislim da su moj vedar duh, stalni rad kad treba i ne treba, želja da normalno živim i poseban režim ishrane (ali baš poseban) zaslužni što sam ja u dobrom stanju što se tiče dijabetesa.
Ne dajte se budite jači od bolesti jer vi to zaslužujete.
Nataša Rakić, diplomirani inženjer prehrambene tehnologije , viši dijetetičar-nutricionista i menadžer Idea Organic radnje